Filipini su država gdje se nebo čini bliže, gdje danju imamo osjećaj da možemo premjestiti sunce ili rukama skinuti oblake, a noću se igrati s mliječnom stazom. U državi, koju bi mogli nazvati i prašnjavi biser jugoistočne Azije, na svoje će doći, kako ljubitelji prirode tako i ljubitelji kulture, odmora, zabave na rajskim plažama, gurmani te ljubitelji adrenalina. Život je tamo lijep, miran, a prije svega jednostavan. Pruža ti osjećaj da što su ljudi siromašniji više ih ljubavi okružuje. Zanimljiva je i činjenica da je među putnicima ta tajanstvena država ljubaznih ljudi uvelike zanemarena kao destinacija iako predstavlja jedno od najvećih blaga jugoistočne Azije. Unatoč siromaštvu koje je pogodilo većinu stanovništva, ljudi su tamo zasigurno jedni od najljubaznijih svijeta.
Raj usamljenih otoka i kaotičan život Manile
Nakon slijetanja u Manilu, ostaneš bez daha. Ako zbog ničeg drugog onda zbog vrućeg zraka i visoke vlage koji daju osjećaj da je nekoliko stupnjeva više nego što realno je.
S jedne strane moderne zgrade gotovo jedanaest milijunskog grada, trgovački centri poznatih brendova, tržnice s krivotvorinama svega i svačega što si kupac zaželi, dok se s druge strane širi veliko siromaštvo, barake, mirisi po crkotini, trulom voću i povrću s tržnice. Električne instalacije daju osjećaj nepovjerenja, kabeli izgledaju kao da je svaka zgrada direktno povezana na elektranu. Bolesni psi trčkaraju naokolo, ulična djeca kao i beskućnici mole za pomoć, a ponajprije za osnovne životne potrepštine. Zbog velikog siromaštva razvila se i dječja prostitucija koju se uz malo sreće tj. nesreće vidi i na vlastite oči. Najstarijim obrtom na svijetu bavi se oko 400.000 ljudi, od toga oko 20 % djece. Često se može vidjeti stariji stranac s mladom lokalnom djevojko. Pomalo razočarani prvim utiskom milijunskog grada, brzo smo se uputili prema našem hotelu, s guštom popili njihovo jeftino, ali jako dobro pivo te ujutro radosno napustili kaotični grad.
Za mnoge su Filipini ležanje pod palmama usred usamljenog otoka. I točno to smo željeli i mi, otok za sebe. Nakon dolaska na jedan takav, rastegnut te od ostalih otoka poprilično odmaknut otok Palawanu, otok koji je slabo naseljen i poprilično slabo razvijen te turistima iz tog razloga i manje interesantan, te nakon duge vožnje po izrazito lošim cestama napokon stižemo do »raja«, djela zvanog El Nido. Po putu do »raja« barkama smo se spustili i po svjetski poznatoj podzemnoj rijeci Sabang, poznatoj po mnogobrojnim vapnenačkim strukturama i stalaktitima koji s malo mašte podsjećaju na razne skulpture od Isusa do drugih lica i predmeta. No, itekako stvarne, u špilji su brojne ptice koje podsjećaju na šišmiše.
Kada ujutro iz hotelske sobe ugledaš tirkizno more, kokosove palme, stabla koja se uzdižu do neba, pješčane plaže, znaš da su ti se snovi ostvarili. Samo kratka vožnja s njihovim neobično uskim, dugim i s bambusom ojačanim barkama, između rastresenih usamljenih otoka od kojih mnogi skrivaju rajsko bijele plaže, stigneš i na jednu od njih gdje te dočekaju lokalnii stanovnici, te na samoj plaži prirede autentični filipinski ručak. Ispod površine mora skrivaju se koraljni grebeni, jedinstveni na svijetu. Od petsto poznatih vrsta koralja ovdje se skriva čak 480.
Suprotnost rajskim plažama u El Nidu na Palawanu je otok Boracay – svakako najposjećeniji filipinski otok. Uzduž, na pogled beskonačne plaže protežu se restorani, barovi, dućani, noćni klubovi… uglavnom sve što si turist može poželjeti prilikom boravka na plaži. Na toj je plaži preporučeno nošenje sunčanih naočala! Iz dva razloga. Prvi je što za sunčanog vremena odsjaj bijelog pijeska izrazito bode u oči te se bez sunčanih naočala stvarno teško gleda. A drugi, možda čak i glavni razlog za nošenje naočala, su brojni prodavači naočala, koji će vam uporno htjeti prodati krivotvorine svih svjetski poznatih brendova. Naočale će vas „spasiti“ od dijela upornih prodavača, ali ni to nije sigurno, jer… možda bi si htjeli priuštiti drugi brend naočala. Iako je Boracay trenutno poznata kao kraljica filipinskih plaža, mnogima je tamošnji sve veći masovni turizam počeo pomalo smetati. No, između 7107 filipinskih otoka svatko će zasigurno naći nešto po svojem okusu.
Čokoladni gričevi i neobični životinjski stanovnici otoka Bohol
Svakako se isplati obići čokoladne gričeve otoka Bohol, koji se rasprostiru na velikoj površini. A kada se popnete na jedan od njih možete uživati u pogledu na ostale. Gričevi su nastali u vrijeme kada je tu bilo more. Radi se o nekadašnjim koraljnim grebenima gdje je nakon što se more povuklo nastalo kopno prekriveno travom. Za vrijeme njihovog sušnog razdoblja trava posmeđi što je i razlog da ih nazivaju »čokoladni gričevi«.
Na otoku su osim »čokoladnih gričeva« jedna od zanimljivosti i izrazito maleni majmuni, veličine dlana, koji poskakuju uokolo te se skrivaju po gričevima, a možete ih pobliže vidjeti u kavezima lokalaca. Spadaju u najmanje živuće primate, nazivaju ih tarziji te su ugrožene vrste. Životinjica koja podsjeća na razne likove iz crtića aktivna je samo noću, dok danju mirno čuči na granama drveća i promatra okolinu s izrazito velikim očima. Otok je također dom šestmetarskom pitonu, čiji čuvar je transvestit. Prava turistička atrakcija te na trenutke ne možeš reći tko je veća atrakcija, piton, koji se mirno izležava u svojem kavezu ili transvestit, koji zbija šale jednu za drugom. Fotografiranje sa zmijom, za koju ti je jasno da bi te mogla smazati za ručak, poprilično je zastrašujuće, ali i doživljaj pun adrenalina. Piton je ulovljen na samom otoku, što dokazuje, da takvi postoje i u prirodi.
Osim »čokoladnih gričeva«, tarzija i pitona, na otoku ćete naći i brojne druge zanimljivosti: od vožnje slapovima po rijeci između palmi, vrtova leptira, mogućnosti fotografiranja s bijelim pitonom do trekinga na konjima nedirnutom prirodom, različitih adrenalinskih sportova te podosta kulturnih znamenitosti.
Osmo čudo svijeta
Gledajući rižine terase Banaue, koje su također uvrštene na popis zaštićene UNESCOVE kulturne baštine, mnogi se pitaju, gdje je granica mogućeg. Naime, na razvedenom području sjevernog i ujedno najvećeg filipinskog otoka, prije 2000 godina, pripadnici plemena Ifugao iz stjenovitog su područja klesali terase na koje su dovlačili vodu iz rijeke koja i danas napaja rižine terase. Terase su poznate kao jedne od najvećih majstorija ljudskih ruku. Na terasama još i danas uzgajaju rižu koja zbog težih uvjeta uzgoja ima i višu cijenu na tržištu. Stepenaste terase pružaju osjećaj kao da im nema kraja, a poznato je da ako bi se sve terase postavile u ravnu liniju – obgrlile bi čak polovicu Zemlje.
”Cirkuska” prijevozna sredstva
Tako bi mogli nazvati jeepneye. To su kao nekakvi taksiji ili mini busevi na koje se obično natrpa 30 osoba. Putnici ne sjede samo unutar vozila nego i na krovu, dok oni za koje ni tamo nema više prostora, rukama se pridržavaju za zadnji dio, dok se s nogama upiru na vanjske police. Dvoje obično sjedi kraj vozača, a svi skupa šoferu pomažu kod skupljanja novaca. Lokalci su ideju za jeepneye dobili od američke vojske koja ih je koristila za vrijeme drugog svjetskog rata. Filipincima je to još i danas najomiljenije prijevozno sredstvo. Svi vozači jeepneyeva kao i ostalih prijevoznih sredstava, od autobusa do tricikala, za naše pojmove, voze nenormalno brzo, a posebice jer se radi o, za nas, potpuno tehnički neispravnim vozilima. Za vozače jeepneyeva je vrlo važan i izgled vozila tako da na njih crtaju, pišu i dodaju svašta te izgledom podsjećaju na vozila iz neke cirkuške predstave.
Njihovo drugo vrlo često prijevozno sredstvo su tricikli, koji izgledaju kao da bi na desnoj strani motora spojili nekakvu kutiju sa sjedalom za dvije osobe i dodali joj pomoćni kotač. To sjedište koje je namijenjeno dvjema osobama je primjerenije Filipincima nego nama, pa smo se tako ja i dečko na sjedište jedva smjestili, a da pritom nismo uspjeli ništa vidjeti. I na to prijevozno sredstvo se natrpa hrpa ljudi koji onda sjede i na krovu ili još gore na krovu voze zavezanu živu svinju.
Njihov način vožnje uvelike se razlikuje od našega. Pred svakim zavojem vozači zatrube i ljudi već znaju da se moraju s toplih asfaltiranih, betonskih ili makadamskih cesti maknuti. Ceste su naime omiljen prostor domaćem stanovništvu kao i psima koji tamo sjede ili čak leže. To već znaju i psi koji se lijeno, ali spretno kreću rubom ceste. Kokoši, guske i pilići također znaju taj zvuk i znaju što im je činiti kada ga čuju.
Najbrže ćete Filipinima putovati zračnim putem. No, unatoč jeftinim kartama, što na prvu privuče mnoge putnike, to je daleko od najsigurnijeg načina, a i autoprijevoznici su uvršteni na crnu listu avio prijevoznika. Tako smo nakon našeg zadnjeg odnosno petog unutarnjeg leta odlučili da do Manile putujemo kopnenim putem. A onda smo naletjeli na divlju vožnju autobusa …
Delikatese Filipina
Liči, ananas, banane, papaje, bambus, kikiriki, dinje itd. u azijskoj su kuhinji obavezni dodaci u gastronomiji. Filipini su prava adresa samo za određenu vrstu gurmana, za onu koji uživaju u zdravoj, manje masnoj hrani, punoj povrća, voća, malo manje mesa, no toliko više plodova mora, riba te naravno rižu koja je obavezan prilog gotovo svakom obroku. Riža bez ikakvih začina stvarno pristaje svakoj vrsti hrane, pa čak i ako govorimo samo o doručku s jajima. Iako zakonski zabranjen lov na kobre na sjeveru postoji restoran gdje pripremaju kobrino meso na više načina. Ispred restorana stoji, unatoč zabrani lova, dva metra visok kip, koji predstavlja kobru i daje do znanja da se u restoranu može naručiti i kobrino meso. Njeno meso je slatkog okusa, te s dodatkom začina poprilično ukusno. Tu i tamo zasmetaju samo manje kosti. S malo sreće možete doživjeti i kako vlasnik prije spremanja jela izvodi predstavu sa još živom kobrom.
Čežnja za životom ”bijelog čovjeka”
Filipinci su prilično religijozan narod što i uvelike pokazuju obzirom da imaju podosta crkvi i ostalih obilježja, koji predstavljaju kršćanstvo. Muslimani predstavljaju manjinu te pretežno žive na južnom otoku. To je ujedno područje koje je baš zbog njihove vjere i drugačijeg razmišljanja najopasnije za putovanje.
Filipini, zavijeni u tugu
Filipini su često žrtva prirodnih katastrofa, a i siromaštvo ostavlja bolne posljedice i pogađa prije svega nedužne.
U vrijeme našeg putovanja tamo su se dogodile tri veće tragedije kojima smo bili, ili skoro bili svjedoci. Najviše medijski popraćena tragedija bila je smrt 11 honkoških turista koji su umrli kao taoci otpuštenog radnika. Prilikom povratka u Manilu i priprema za povratak kući taksijem smo prošli pored opkoljenog autobusa. U tom trenutku nismo znali o čemu je riječi i zašto ga je toliko policajaca s puškama opkolilo. Zato smo napravili jednu fotografiju i napustili mjesto tragedije, za koju smo detaljnije saznali kasnije.
U vrijeme našeg putovanja dogodila se i tragična autobusna nesreća, kad su autobusu prilikom spuštanja s nekog brda otkazale kočnice te je sletio u provaliju. I na našem putovanju sjeverom države doživjeli smo neugodnost s kočnicama, no na sreću na ravnici.
Što se tiče njihovog kaotičnog prometa, nepoštovanja pravila, prometnih znakova, a kamoli semafora je stvarno čudo da nemaju više nesreća. Svjedočili smo jednoj kada je bilo pregaženo petogodišnje dijete.
Filipini su zbog svog zemljopisnog položaja poprilično izloženi raznim prirodnim katastrofama kao što su tajfuni, poplave, potresi. A zbog siromaštva mnogima je dom ulica. Posljedice siromaštva su i raznorazne bolesti.
Kao i sve što je zanimljivo tako je i ovo putovanje završilo nevjerojatno brzo. Ostala su sjećanja na njegovu jedinstvenost, različitost, posebnost, a prije svega ostala je nostalgija i želja: »Što bi dala, da mogu sada biti na jednom od pustih otoka Palawana…«
