Kamčatka je poluotok brojnih prirodnih ljepota te jedan od najljepših dijelova našega planeta. Kamčatka je gotovo u cijelosti prava divljina, prošarana rijekama i dolinama, vruljama, vulkanima i gorama. Graniči s Magadanom i Čukotkom. Sam poluotok mjeri dobrih 270.000 km2, dok se pokrajina rasteže na prostoru od 472,300 km2, na kojem živi oko 322.000 ljudi. Poluotok leži između Sjevernog Pacifika i Ohotskog mora, te je dug 1250 km. Uz pacifičku obalu poluotoka prolazi 10.500 m dubok dubokomorski Kurilsko-Kamčatski tektonski jarak. U teritorij Kamčatke ubrajaju se i prelijepi Komandorski otoci, koji spadaju u najzapadniji dio Aleutskih otoka.
Kamčatka se može pohvaliti brojnim vulkanima koji spadaju u jedne od najatraktivnijih na Euroazijskom području te od kojih su brojni pod UNESKOVOM zaštitom. Od oko 160 vulkana na Kamčatki, njih 29 je aktivnih. Ključevski vulkan na Kamčatskom poluotoku je ujedno i najviši vulkan Eurazije, visok je 4750 metara te je jedan od najaktivnijih dijelova vatrenog prstena oko Tihog oceana.
Na prstenu je više od 450 aktivnih i neaktivnih vulkana, 90 % svih potresa na našem planetu se dogodi upravo ovdje.
Najdulja rijeka Kamčatke, 758 km duga rijeka Kamčatka, izvire ispod vulkana Avača, blizu Petropavlovska i teče prema sjeveru do Ust-Kamčatskoga, po centralnom dijelu Kamčatke. Oba grada povezana su »autocestom«, iako taj pojam moramo uzeti vrlo relativno. Kada je već riječ o rijekama, nije teško zamisliti da su ljeti prepune lososa. Također, Kamčatka je dom i brojnim smeđim medvjedima.
Klima na Kamčatki nije toliko surova kao što je to slučaj u Sibiru. Zime su »toplije«, unatoč tome da je prosječna siječanjska temperatura –10 stupnjeva Celzijevih, dok ljeti dnevne temperature, zbog značajnog utjecaja Tihog oceana, dosežu i 20 stupnjeva Celzijevih. Za još bolju predodžbu, Petropavlovsk leži na sličnoj geografskoj širini kao Dublin i Manchester, a malo sjevernije od Londona.
Kako doći do Kamčatke?
Na Kamčatku se dolazi iz Moskve, direktno zrakoplovom. Cestovne veze nema, a nakon raspada Sovjetskog Saveza ubrzo su ukinuli i trajektne putničke linije između Vladivostoka i Petropavlovskog. Najugodnije je letjeti direktno iz Moskve, naime let preko Sibira traje dobrih 10 sati. Uvertira u to, što vas očekuje na Kamčatki, započinje već prije samog slijetanja, naime brojni vulkani poručuju… ovdje je mati zemlja još uvijek vrlo aktivna.
Petropavlovsk
Nakon dugog i napornog leta paše malo odmora. S druge strane, putnička radoznalost ne da nam mira. Nakon tuširanja i odmora krećemo prema centru grada. Grad je podosta rastegnut, većim dijelom naslonjen na padine, ta izrazito dug. Do centra nas je dijelilo nekoliko kilometara. U centru pored glavne upravne zgrade okruga Kamčatke, stoji Lenjinov spomenik te naravno simbol Kamčatke, medvjed. Ne živ, da ne bude zabune. Plaža je lijepa i pješčana, priuštimo si nešto za pod zub i domače pivo. Prilikom mog prvog posjeta Kamčatki, jednom sam se prilikom sjeo u autobus te zaputio do kraja gradskog prometa u naselje koje je djelovalo poprilično napušteno. Uputio sam se prema tvornici u kojoj je prije raspada Sovjetskog saveza radilo 5000 radnika, kako mi je tada objasnila jedna lokalna gospođa. Tvornica je propala, ali je pogled koji se od tamo rastezao još uvijek bio čudesan. Nije bilo teško zaključiti gdje je nekada stajao samposlužni restoran (stolovaja). Između zgrada stajao je još jedan spomenik Lenjina. Zanimljiv mi je bio također izlet taksijem s kojim smo se dovezli na uzvišenu razglednu točku od kuda se rastezao čudesan pogled na grad, vulkane Avača i Korjaka te zaljev. Šetnju gradom zaključili smo posjetom nekolicini dućana sa suvenirima, koji dobro dočaravaju život autohtonog stanovništva. Za one koji su prvi put u istočnijem dijelu Rusije, možda će biti zanimljiva činjenica da je većina automobila japanskog porijekla s volanom na desnoj strani, ruskih automobila je jako malo, kao i europskih. Brojni autobusi potječu iz Koreje.
Upoznajmo zaljev Avača
Ruski pojam zaljeva drugačiji je nego naš, ali činjenica je da je u Rusiji sve veće. Na mojem prvom putovanju bio je lijep sunčan dan no morali smo čekati da napustimo Avačanski zaljev. Rekli su nam da imaju protu terorističku vježbu. No, dvosatno čekanje se ipak isplatilo. Za početak blizu broda doplivalo je nekoliko tuljana, dok je stol bio pun kavijara i dimljenih te sušenih riba. Na izletu smo imali prilike približiti se bazaltnoj šamanskoj stijeni. Putem smo uživali u pogledu na tuljane, a imali smo i sreće te uživali u bogatom svijetu ptica. Otok Staričkov je zaštićeno područje, rezervat i gnjezdište brojnim pticama, među brojnijim vidjeli smo sjeverno pacifičke njorke. Na grotama su se sunčali tuljani, more je bilo dosta valovito. Posada se trudila izvući vršu te iz nje izvaditi kraljevske rakovice, no zbog uzburkanog mora to im nije pošlo za rukom. Poslužili su nas s odličnom ribljom juhom i kraljevskim rakovicama koje su imali u frižideru. Svatko je dobio dječje škare kako bismo lakše došli do njihovog sočnog mesa, koje je stvarno bilo ukusno. Malo sam se pošalio: što smo više jeli više su nam ih nosili. Sjećam se da je bio stol pun crvenih i oštrih ljusaka. Kada se more za kratko vrijeme malo umirilo otišli smo u ribolov. U deset minuta sam sam ulovio 4 velike ribe koje smo uzeli sa sobom na put. Da ne bude zabune, svi su ponešto ulovili te smo napunili dvije 30 litarske kante s ribama. Bilo nas je 20. Dva su putnika već na početku pretrpjela dosta jaku morsku bolest. Nakon ribolova slijedila je još vožnja pored poznatih hridi »Tri brata«. Prokomentirao sam … ako su tri, dva se nekako drže skupa dok je treći malo odmaknut., barem sam ih ja tako doživio.
Nakon Kamčatke – na vulkane Mutnovski i Goreli
Putovanje po Kamčatki, osim od grada do grada, je naravno nešto posebno. Putuje se u vozilima na 4 ili 6 kotača, dok je pogon na svim osovinama. Neću tvrditi da nije moguće unajmiti terensko vozilo, no znakovi po sporednim cestama su poprilično loši. Osobno bi mi takvo putovanje bilo draže, ali kako stvari stoje, neću ga moći realizirati još neko vrijeme. No, vožnja s teškim ruskim kamionima također je poseban doživljaj. Prosječna brzina putovanja izvan glavnog grada je vrlo mala. Vožnja je naporna, računajte na brzinu od oko 20 km na sat.
Na mojem drugom putovanju po Kamčatki, prilikom jednog izleta, u jednom trenutku u vodi sam ugledao losose, naravno, odmah smo se zaustavili te sam s lokalnim vodičem otrčao do rijeke ispod mosta i napravio nekoliko fotografija lososa u vodi, dok je vodič napravio odličnu sliku lososa u vodi i mene. Pritom smo prikupili još nekoliko grana kako bi zapalili vatru. Meni osobno paše miješano društvo. Kada sam Kamčatku posjetio prvi put moji su suputnici bili većinom iz Rusije, no također iz Njemačke, Španjolske, Belgije i Kine. Kinez je sa sobom imao i dron. Ne zaboravite sa sobom uzeti repelent i mrežicu protiv komaraca. Neke komarci nisu izboli, no ostali na žalost nisu bili takve sreće. Da se razumijemo, na trekinzima je komaraca vrlo malo, jer nismo blizu vode, no kampira se obično u blizini rijeka, tako da se situacija s komarcima tamo drastično promjeni. Obzirom da smo do mjesta taborenja stigli poprilično kasno, šatore smo postavili u tami. Noć je bila jasna i puna zvijezda, nikad ih u životu nisam vidio toliko. Večer smo zaključili oko logorske vatre i s ruskim melankoličnim pjesmama.
Idemo na vulkan Mutnovski
Nakon doručka pred nama se nalazi još dvosatna (u nekim slučajevima i višesatna) vožnja do podnožja vulkana Mutnovski, koji vjerojatno spada u najljepši vulkan Kamčatke. U slučaju kada zimi padne manje snijega do odredišta se stiže brže, u suprotnom se vožnja i u kolovozu odvija po snijegu i usporeno. Već samo ime »mutnovski« znači mutan. Na početku nas očaraju boje stijena i krajolika, moguće zbog poluoblačnog vremena. Na putu prema prvom krateru ostanemo pak očarani kontrastom leda i vulkanske pare fumarole. Vulkan Mutnovski je sastavljen od četiri kratera te spada među aktivnije vulkane na Kamčatki. U prvom krateru nalazi se polje fumarola bogatih sumporovim plinovima, koje plijene poglede svojom ljepotom. Ledena kulisa u pozadini također je nešto posebno, led je obojen šarenom paletu boja. Put nas vodi do idućeg kratera koji je pravi kontrast prvom. Po njemu još i u kasno ljeto plove komadi leda. Treći je opet kontrast drugom. Na njega smo se morali malo popeti, no za pomoć tu su konopci. Naravno nisu usidreni jer bi ih ubrzo rasklimala vulkanska aktivnost i tresenje tla. Prilikom obilaska zadnjeg, četvrtog kratera, neki od nas imali smo osjećaj da nam se stvarno trese tlo ispod nogu. Uistinu je zanimljiv osjećaj s ruba kratera promatrati još vruće ždrijelo fumarole i solfatare. Nedaleko od vulkana nalazi se lijepi i pitoreskan tjesnac s 80 metara visokim slapom, koji se zove Opasni. Ime govori sve.
A sada i na vulkan Goreli
Možda najpoznatija fotografija vulkana s Kamčatke je snimljena na ovom vulkanu. Vulkan Goreli ima u korijenu riječi gorjeti. Ništa čudno, vulkan je nastao prije oko 38.000 godina nakon snažnih erupcija oko 100 km3 tefre – vulkanskog pepela. Iz kaldere veličine 13,5 x 9 km spojilo se 5 starih vulkana, te je danas u vulkanu Goreli 11 kratera. Najpoznatiji je prvi, kojeg osvajamo nakon trosatnog uspona. Šetnja rubom kratera je zanimljiva i poučna. Imali smo veliku sreću s vremenom jer nije bilo jakog vjetra pa su nas lokalni vodiči uspjeli snimiti dronom. Zbog velike količine još neotopljenog snijega okolica je izgledala nadasve slikovito.
Teško mogu reći koji od ova dva vulkana me se više dojmio, stvarno su oba nešto posebno.
Kamčatka, Kurilsko jezero, medvjedi, crveni lososi
Na jugu Kamčatke nalazi se najpoznatije jezero na poluotoku – Kurilsko jezero. To je drugo najdublje jezero u Rusiji, odmah iza jezera Bajkal, koje je duboko 316 metara. Jezero, s površinom od 76 km2, leži na 104 metara nadmorske visine. Iz Kurilskog jezera, rijeka Osjornaja teče prema zapadu u Ohotsko more. Upravo po toj rijeci brojni lososi ljeti stižu do jezera. Tu živi najviše crvenih lososa u Aziji. Kurilsko jezero je prirodni rezervat. Ovo je kraj koji je poznat i po velikoj zastupljenosti smeđih medvjeda, njihova zastupljenost po kvadratnom kilometru je ovdje najveća, kako na Kamčatki tako najvjerojatnije i u Rusiji. Do tamo se stiže helikopterom, a može se stići i cestom ili rijekom, uz činjenicu da je putovanje cestom ili rijekom dugo i naporno. Helikopter uzlijeće samo u slučaju lijepog vremena. U slučaju da se odlučite posjetiti jezero, uzmite si još koji dodatni dan. Putovanje helikopterom iznad pokrajine Kamčatke stvarno je nešto posebno. To je kraj prepun vulkana, kratera, rijeka i šuma. Boje i formacije se konstantno izmjenjuju, leti se nisko iznad kopna. Nakon približno dva sata pristanemo helikopterom uz Kurilsko jezero. Osoblje na heliodromu za svaki slučaj ima puške (u slučaju neočekivanog posjeta). Uz jezero se nalazi i baza za one koji žele doživjeti i fotografirati medvjede u više dana. Domaćin je obrađivao velik komad drva i rezbario ne ono po čemu je poznat ovaj kraj, već Lenjina, da ni u ovom kutku ne bi izbljedilo sjećanje na veliku revoluciju. Oko jezera nalaze se brojne atrakcije vrijedne posjeta.
Krenuli smo putem mosta ispod kojeg se nalaze brojači riba, koji broje količinu lososa koji su se došli mrijestiti u Kurilsko jezero. Uz vodstvo lokalnog vodiča s puškom tamo susrećemo i prve medvjede. Gdje god sam se okrenuo bili su medvjedi, dva tri ili više. Slijedio je još zanimljiviji dio izleta, barkama smo zaplovili po Kurilskom jezeru. Na putu smo ponovno promatrali losose i medvjede, koji najviše vole lososovu kožu jer sadrži najviše masti te je za medvjede najaromatičnija. Već nakon 15 minutne vožnje ponovno uočavamo medvjede, ženku s dva mladunca. Ženka je ulovila lososa te su se mladunci skoro potukli za plijen. Nakon kraće prepirke mladunaca, obitelj je opet bila složna. Crvenih lososa je bilo krcato jezero. Na izletu smo vidjeli oko 15tak medvjeda, dobili smo informaciju da to niti nije veliki broj, no, ja sam naravno bio zadovoljan i s tom brojkom. Izleti s helikopterom su skupi te koštaju preko 500 €. Piloti naprave dvije dodatne stanke. Prva stanka je bila u kalderi vulkana Ksudač. Suputnica pored mene je bila već pomalo umorna, zato sam sjedio pored prozora i imao toliko bolje uvijete za fotografiranje. Oko jezera je krcato plovaca, stijena koje imaju nižu gustoću od vode i posljedično plivaju na njoj. Treća stanka je namijenjena osvježenju i relaksaciji u vruljama Hodutkinsky. Na mjestu gdje je svlačionica je bila voda taj dani prevruća za kupanje, ali smo brzo našli ugodnije mjesto za kupanje. Prilikom zadnjeg dijela leta s helikopterom do heliodroma u okolici Elizovog imali smo priliku u daljini uživati u pogledu na vulkane Mutnovski i Goreli. Nakon izleta sam se pridružio pravim domorodcima Kamčatke koji su me oduševili grlenim pjevanjem i plesovima, sve skupa me je podsjetilo na Inuite, obzirom da su to daljnji rođaci.
Dolina gejzira
Dolina gejzira je jedino polje gejzira u Aziji i druga najveća koncentracija gejzira na svijetu, iza nacionalnog parka Yellowstone. Dolina je duga 6 km, u njoj se nalazi oko 90 gejzira i fumarola, osobito puno ih je na lijevom brijegu rijeke Geisernaya. Dolina je dio Kronotskog nacionalnog parka, koji pripada svjetskoj baštini Kamčatskih vulkana. Do doline je moguće stići samo helikopterom. Vodič Kiril mi je putem ispričao da je kao mali išao s ocem na treking u Dolinu gejzira te da je putovanje do tamo i nazad trajalo dobra dva tjedna. Dolinu gejzira je 1941. godine otkrila znanstvenica Tatjana Ustinova. Otkriće je objavila tek 14 godina kasnije, no to je područje sve do 1972. godine bilo relativno slabo istraženo. Veliki gejzir izbacuje vodu i do 40 m visine te je jedan od oko 30 gejzira, od kojih svaki ima ime.
U osamdesetima su započeli reklamirati Dolinu gejzira kao turističku destinaciju unutar Rusije. Strani turisti su Dolinu mogli posjetiti tek nakon 1991. godine, kada je Kamčatka otvorena za strance. Godišnje je posjeti oko 3.000 turista, s nama u helikopteru bili su i mladenci. 3. lipnja 2007. godine je ogromna lavina blata zatrpala više od polovice doline te se u tom trenutku mislilo da je čovječanstvo izgubilo jedno od najvećih prirodnih svjetskih čuda, no priroda se, ne u potpunosti, ali polako, oporavila. Dio Kronotskog narodnog parka je i kaldera Uzon, koja u promjeru mjeri dobrih 10 km. Na tom je mjestu prije 40.000 godina stajao vulkan koji se nakon erupcije doslovno raspao. U kalderi se nalazi gejzir, imali smo sreću da smo ga vidjeli kako eruptira kao i da smo vidjeli sulfatare, pravu tundru i brezovu šumu. Čak smo uočili i medvjeđe tragove. I ovaj smo izlet zaključili s kupanjem u Naličevskim vruljama, koji su nam bili malo pretopli.
Za kraj
Na Kamčatki sam bio dvaput, osvojio sam već nekoliko vulkana, raftao po rijeci Bistraji, bio u podnožju Ostrega i Ploskega Tolbačika. Kamčatka je divlja, zato je posjeti relativno malo turista, većina od njih je Rusa, no nađu se i stranci. Oba putovanja su bila zahtjevna, prije svega, vožnje koje znaju biti dosta naporne, sami trekinzi po vukanima niti nisu toliko naporni. Na Kamčatki je zastupljen veliki broj medvjeda no nije ih jednostavno locirati. Pored mojeg šatora se jednom prije svitanja prošetao jedan te ga je moj suputnik uspio fotografirati. Poluotok je raj i za ribare, pa tako možete tamo uloviti oko 6 vrsta lososa. Sam sam udicu u rijeku bacio samo četiri puta, te ulovio popriličan broj pastrva, valjda početnička sreća. Oba putovanja na Kamčatku su mi se duboko urezala u sjećanje, ponajviše zbog izrazito divlje prirode, prošarane rijekama i vulkanima. Mnogo je toga u ovom kraju nepredvidljivoga i upravo to daje putovanju određenu dozu čari i avanture.
